U posljednjem se desetljeću medijska industrija susreće s brojnim izazovima poput: promjenjivih poslovnih modela, usmjerenosti k digitalnim platformama, ali i sveopćeg trenda pada povjerenja u medije (Posetti, 2018; Nielsen i Selva, 2019). Stoga se vodstvo medijskih organizacija ističe ključnim čimbenikom stabilnosti i implementacije poslovnih promjena koje moraju biti usklađene s organizacijskom strategijom io kojima se razgovara sa zaposlenicima kako bi se umanjili otpori i tenzije. Iako je cilj inovacija najčešće kreiranje novih proizvoda i usluga (usp. Schumpeter, 1934 prema Posetti, 2018: 12), njihov cilj može biti i strateško pozicioniranje organizacije ili pak jačanje njezine reputacije. Digitalna transformacija (premještanje poslovanja u digitalnu sferu, okrenutost k umjetnoj inteligenciji, algoritmima) u medijima je rezultirala dominacijom digitalnih platformi koje nameću nove standarde i slabe postojeće organizacijske strukture (usp. Küng, 2017a: 12), ali istodobno pokazuju i velik inovacijski potencijal. Posljedica toga je otvaranje brojnih digitalnih odjela u medijskim organizacijama s ciljem testiranja novih tehnoloških mogućnosti kao kratkoročnih uspješnih rješenja. No, sindrom „sjajnih novih stvari “(Posetti, 2018) često je dominantno usmjeren k preoblikovanju proizvoda, pri čemu se zanemaruje i potreba za transformacijom organizacije (Küng, 2017a), a dinamika promjena cijelu industriju čini nestabilnom. Kako u takvu okruženju djeluju hrvatski mediji i kako digitalna transformacija utječe na njihovu inovativnost ključno je pitanje ovog pionirskog rada, koji donosi iskustva primjene inovacija u medijskim organizacijama iz perspektive menadžera i zaposlenika. Riječ je o pokušaju razumijevanja trendova koji neosporno utječu na razvoj novinarstva kao profesije u Hrvatskoj i medijske industrije u cjelini, te koji mogu dati smjernice za buduća istraživanja u sklopu nove medijske agende za desetljeće pred nama.