SAŽETAK U ovom radu, izloženom na II. znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Hrvatskog agroekonomskog društva “Izazovi hrvatskoj poljoprivredi na početku XXI. stoljeća”(Poreč, 8.-11. studenoga 2000.), autor istražuje izglede slavonskoga sela da u uvjetima postsocijalističke tranzicije i globalizacije dobije visokoobrazovane stručnjake za poljoprivredu i gospodarstvo. Premda Slavoniju više obilježava ruralnost nego urbanost, u slavonskom je gospodarstvu poljoprivre da od sekundarnog značenja. Seosko je stanovništvo sve manje orijentirano na poljoprivredu kao osnovnu životnu djelatnost, a način života u slavonskome selu je sve teže označiti seoskom kulturom. Autor ovakvo stanje drži posljedicom tranzicij skih promjena, agresije 1991.-1992. i okupiranosti značajnog dijela Slavonije i cijele Baranje, te modernizacije koja smanjuje potrebu za aktivnim poljoprivrednim stanovništvom.

Dok je nekada selo svojom ključnom djelatnošću-poljoprivredom-bilo neposred no usmjereno na prirodu io njoj ovisilo, danas je ta primarna veza zasjenjena ovi snošću sela i poljoprivrede o gospodarskoj politici, koja-što je posebice razvidno u instrumentariju agrarne politike-poljoprivredu i selo ostavlja “na čekanju”. Od aktualne se hrvatske vlasti očekuje novo pozicioniranje sela i poljoprivrede u društvenom razvoju (u strategiji globalnog razvitka), te kvalitetna demografska poli tika i novi poticaji razvoja poljoprivrede kroz primjenu znanstveno-tehnoloških dostignuća artikulirani poljoprivrednom i tehnološkom politikom, jer je njihov ro instrumentarij (primjeren novom društvenom i gospodarskom kontekstu) uvjet zadržavanja mladoga stanovništva u selu. U svemu tome je ipak ključan činilac ljud-^