Kao direktne ili indirektne sudionice žene su osjetile svu težinu Domovinskog rata. U manjini kao braniteljice, žene su rat proživjele kao supruge, majke, prognanice, zatočenice, potpora ili angažirane na prikupljanju pomoći. Uloga žena u ratu često se minorizira i svodi na pasivnu kategoriju civilnog stanovništva. Temeljni cilj rada je, metodom polustrukturiranog intervjua, u okviru kvalitativnog metodološkog pristupa, otkriti i razumjeti iskustva, doživljaje i uloge žena u Domovinskom ratu. Istraživanje je provedeno 2011. godine, na području Splitsko-dalmatinske županije. Uzorak je odabran sukladno istraživačkim ciljevima, pri čemu je korišteno lančano uzorkovanje. Ova metoda polučila je osam kazivačica. Dobiveni podaci su obrađeni deskriptivno. Rezultati pokazuju kako percepciju rata primarno oblikuje psihološko načelo, a potom povijesni i politički činitelji. Negativne emocije proizlaze iz obuhvatnog ratnog uništenja. U iskustvima žena rat se pojavljuje kao destruktivni i dezintegrativni događaj s teškim posljedicama na pojedinca i njegov socijalni okoliš. U tom značenju rat uzrokuje dramatične promjene u obiteljskom životu, te se pojavljuje kao mehanizam izolacije i isključivanja. Rat ima i integrativno značenje kao motiv za solidarnost i suradnju na pružanju pomoći. Žene u ratu imaju široki spektar uloga i aktivnosti. U socijalnom i individualnom kaosu rata pokušavaju povratiti ravnotežu i rekonstruirati svoje i tuđe živote. Značajna determinanta oprosta je težina osobnog ratnog iskustva. Ratni doživljaji se težinom svojih posljedica nastavljaju u mirnodopskom razdoblju i nakon desetljeća i pol toliko su intenzivni da nadvladavaju vjerska uvjerenja.