Standardni je jezik u uporabi obilježen postojanjem varijeteta. Sociolingvistička istraživanja u hrvatskome jeziku upozoravaju na to da suvremeni hrvatski jezik, terminima D. Kalogjere, ima svoj visoki i niski varijetet. Oni se međusobno razlikuju svojim fonološkim, morfološkim i sintaktičkim značajkama. Varijetetnost standardnoga jezika opisuje i funkcionalna stilistika, koja je značajke pojedinoga varijeteta redovito prepoznavala kao značajke određenoga funkcionalnog stila. Da je ipak riječ o značajkama koje nadilaze funkcionalnu obilježenost, potvrđuje činjenica da se oba varijeteta rabe iu akademskoj zajednici, gdje bismo, prema načelima definiranima u funkcionalnoj stilistici, očekivali samo visoki varijetet. Budući da djelovanje u akademskoj zajednici zahtijeva od govornika svjesnu i svakodnevnu uporabu standardnoga jezika u znanstvenim i stručnim tekstovima, u pisanoj (znanstveni i stručni članci, knjige, studentski seminarski radovi i sl.) i govornoj komunikaciji (predavanja, predstavljanja i sl.) pretpostavlja se da ti govornici prepoznaju značajke visokoga varijeteta. Iskustvo međutim pokazuje da se u akademskoj praksi visoki varijetet ipak rijetko rabi. Mogući su uzroci tome neovladavanje visokim varijetetom (kroz školski sustav ta se kompetencija ne stječe u punoj mjeri), ali i razvijanje stavova prema visokome varijetetu na temelju kojih se on shvaća kao arhaičan, artificijelan i neneutralan idiom. Zanimljivo je pritom propitati i postoje li razlike u stavovima prema visokome varijetetu između akademskih građana koji su strukom filolozi (posebice kroatisti) i akademskih građana obrazovanih u drugim znanstvenim područjima. Poznavanje visokoga varijeteta i stavovi o njemu u ovome se radu ispituju na primjeru riječke akademske zajednice, pomoću upitnika provedenog na odabranome uzorku njezinih članova. Usmjeravanje ovoga istraživanja upravo na akademsku zajednicu motivirano je njezinim tradicionalno elitnim statusom (društveni ugled i uloga uzora). Istraživanjem uporabe jezika u akademskoj zajednici i njezinih stavova prema pojedinome varijetetu dopunjava se slika javne jezične uporabe u hrvatskome društvu. Posljedično, ovakva istraživanja mogu pružiti dokaze također io potrebi revidiranja jezične norme.