U posljednjih dvadesetak godina Republika Hrvatska, točnije njezin odgojno-obrazovni sustav, implementira inkluzivne vrijednosti u svakodnevnu pedagošku praksu. Postignut je značajan napredak na području uključivanja učenika s teškoćama u tzv. redovni odgojno-obrazovni sustav, no i dalje su prisutni izazovi na terenu, ponajprije organizacijskoga tipa: od univerzalnog dizajna prostora (prostor i oprema prilagođena učenicima), preko kurikulumske i programske prilagodbe pa sve do financiranja programa rada s učenicima s teškoćama. Posljednji se izazov unazad 5 godina rješava tzv. povlačenjem sredstava iz EU fondova, u sklopu kojih se najčešće angažiraju pomoćnici u nastavi. Unatoč tomu, pokazuje se kako su potrebe na terenu daleko veće, a podrška koja se nudi školama nije sustavno organizirana. Jedan dio problema može biti u tome što se sustavna podrška traži izvan samog sustava odgoja i obrazovanja. To se na prvi pogled može činiti paradoksalnim, ali dijalektičkim i ontološkim metodama analize postojeće prakse, vidljivo je kako i sam sustav odgoja i obrazovanja unutar sebe njeguje paradigmu ne-koordiniranosti. To je u prvome redu vidljivo u procesima tranzicije djece i učenika u više „razine “formalnog obrazovanja, tj. iz dječjih vrtića u osnovne škole, zatim unutar osnovnih škola iz razredne u predmetnu nastavu, te iz osnovne u srednju školu itd. Razloge prakse diskontinuiteta bi bilo poželjno dodatno istraživati primjerenim metodološkim pristupom, no vidljivo je kako su različite razine odgoja i obrazovanja postale sustavi sami po sebi, unutar kojih postoje zasebna tumačenja razvojno primjerene inkluzivne prakse i razlike u kvaliteti opsega socijalne podrške. Naime, višegodišnjim izravnim radom s nastavnicima srednjih škola zamjećujemo kako je sustav srednjoškolskoga obrazovanja najslabije pokriven stručnom, kontinuiranom podrškom te kako postoje različiti izazovi u procesu implementacije inkluzije u srednje škole. Ti izazovi su uglavnom organizacijsko-materijalne prirode (npr. nedostupnosti stručne podrške, postojanje arhitektonskih prepreka i neprimjerena didaktička oprema, uključujući materijale/alate potrebne za praktičnu nastavu), ali i individualno-profesionalne prirode od kojih nastavnici najčešće navode nedostatne vlastite kompetencije za rad s učenicima s teškoćama. Kao višegodišnji supervizori i edukatori programa osposobljavanja pomoćnika u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju u osnovnim školama, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta JJ Strossmayera u Osijeku prepoznao je probleme s kojima se i nastavnici, ali i roditelji i učenici srednjih škola svakodnevno susreću pri nastavku školovanja i uključivanju učenika s teškoćama u razvoju u redovne srednje škole, te je u partnerstvu s Ekonomskom i upravnom školom