Donošenjem Okvirne odluke Vijeća Europske unije (2002/584/PUP) od 13. lipnja 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica Europske unije promijenjen je dotadašnji način izručenja između država članica Europske unije. Europski uhidbeni nalog je implementiran u zakonodavstvo Republike Hrvatske donošenjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dana 23. srpnja 2010. godine, s time da je, stupio na snagu 01. srpnja 2013. godine, kada je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji. Prema rješenjima navedenog pravnog propisa, europski uhidbeni nalog ne može se izdati za sva kaznena djela, niti se za sva kaznena djela za koja je izdan europski uhidbeni nalog provjerava dvostruka kažnjivost. Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti odnosi se na kaznena djela koja su navedena u čl. 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije budući da se na ta kaznena djela ne primjenjuje domaće pravo, već pravo države koja je izdala europski uhidbeni nalog. S obzirom da su se u teoriji i praksi u Republici Hrvatskoj pojavile određene dvojbe glede dosega isključenja provjere dvostruke kažnjivosti, u ovom radu će uz osvrt na najvažnije značajke europskog uhidbenog naloga i dvostruke kažnjivosti, dati osvrt i na praksu europskih sudova glede ove problematike.