U suvremenim se retoričkim i stilističkim priručnicima antanaklaza najčešće definira kao ponavljanje riječi različita leksičkog značenja, a istoga podrijetla (npr. izreka Calvina Coolidgea: The business of America is business.) ili ponavljanje homonimnih riječi različita značenja (npr. Prvi put idem na put.). U prvome tipu, koji bi se mogao imenovati polisemijskim, osvješćuju se značenjske razlike u riječima istoga podrijetla ili im se pridaju nova značenja, dok je u drugome, homonimijskome tipu, naglasak često na postizanju humornoga učinka uočavanjem prividnih etimoloških veza. Prvi se tip nerijetko izjednačava sa silepsom ili dijaforom, a drugi s etimološkim figurama paronomastičnog učinka. Ovim se radom želi problematizirati upotreba antanaklaze kao modela humora u vicevima te se nude moguće smjernice za daljnja istraživanja. Polisemija i homonimija u vicevima ne mogu se razumjeti samo iz lingvističke perspektive, zbog čega je bitno uključiti i retorički i folkloristički pristup, odnosno staviti naglasak na krajnji učinak i neposredni kontekst kazivanja. Rad posredno propituje i usmenost kao conditio sine qua non vica s obzirom na homonimni tip antanaklaze koji se, budući da najčešće (kao iu naslovu samoga rada) nije i homofoničan, najbolje realizira u pisanoj inačici.